Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Život u raljama pustinje
Savremeni svet

Život u raljama pustinje

PDF Štampa El. pošta
Zoran Ćirjaković   
sreda, 07. maj 2008.

 

Ako pogledate iz aviona Jordan, „svetionik umerenog islama”, kako tvrdi državna propaganda, on počinje tamo gde plavetnilo mora i zelenkasto tlo ustupe mesto sivkastom prostranstvu peska i kamenja. Hašemitska kraljevina predstavlja kapiju ogromne, pustinjske Arabije. Mesto Jordana na mapi svetske vegetacije otkrio sam iz visine, na ranijim letovima ka dalekim zemljama. Avioni u arapske prestonice uglavnom sleću noću. Svanulo je dok sam se vozio ka Akabi, jedinoj jordanskoj luci i letovalištu na Crvenom moru. Akaba nudi prijatnu mešavinu dva sveta - i ima 40 puta manje hotelskih soba od industrijalizovanog turizma egipatskog Šaram al-Šeika.

Akabom je počelo i moje prethodno putovanje Jordanom. Petnaestak godina ranije u ovaj komad Arabije došao sam zarđalim jugoslovenskim brodom (danas bi rekli hrvatskim), trajektom koji je, pošto je odslužio svoje na jadranskim maršrutama, uposlen da prevozi egipatske gastarbajtere. Veliki brod, na kome je te 1991. bilo samo nekoliko Evropljana i danas plovi isključivo zato što postoji država Izrael, desetak kilometara široka kopnena prepreka koja razdvaja dve arapske države.

Bio je to mnogo zanimljiviji način da se stupi na tlo Arabije. Mada, kratka plovidba koja spaja dva dela arapskog sveta - jedan, bogat naftom, i drugi, bogat sirotinjom - počinjene ružnim utiskom. Ukrcavanje pretovarenog broda egipatska policija je završavala nemilosrdno udarajući drvenim štapovima po gomili žgoljavih muškaraca (među putnicima skoro da nije bilo žena) koji su se tiskali na doku. Većina će, samo sa belim zavežljajem ili kesom u ruci, morati da sačeka još dva dana do sledećeg isplovljavanja ka obećanoj pustinji. Sanjana destinacija mojih saputnika nije bio Jordan, država koja nema izvore „crnog zlata”, već Saudijska Arabija, udaljena samo petnaestak minuta vožnje od Akabe, grada uz čiju obalu rastu neke vrste najlepših korala.

Ali, većina Egipćana sa broda kome sam zaboravio ime, bila je prinuđena da ostane u Jordanu. Čak su i vladari ove države, nevoljno kao i egipatski radnici, u Jordan stigli iz inostranstva. Nema komplikovanijeg pitanja za ljude koji žive u Jordanu od onoga - odakle ste. Granice njihove domovine su veštačke - prave linije koje obeležavaju komadić ogromne pustinje prošaran veličanstvenim masivima i kanjonima i „začinjen” delićem Svete zemlje, stazama kojima su koračali Mojsije i Jovan Krstitelj. Britanci su Transjordaniju (današnji Jordan) lenjirom nacrtali 1920. godine na severozapadnom kraju Al DŽazire, „poluostrva”, kako Arapi nazivaju zemlju koju svet zove Arabija.

„Hašemitsku Arabiju” (Hašem, osnivač loze, bio je pradeda proroka Muhameda) Britanci su stvorili kao državu za svog manje važnog saveznika u ratovima iz prve polovine prošlog veka. Londonskim kartografima koji su delili ostatke Otomanske imperije nije bilo važno to što Hašemiti nikada nisu živeli na „kamenoj Arabiji”, koja im je dodeljena. Brata prvog jordanskog vladara Britanci su postavili za prvog kralja Iraka, slučajne države koja nije trebalo da bude stvorena. Da su britanski interesi i hirovi bili drugačiji, zemlja koju zovemo Jordan mogla je da postane istočna Palestina, južna Sirija ili severozapadna (Saudijska) Arabija.

DŽefri Neš, jedan od biografa britanskog imperijalizma, piše o sportu, „jezičkoj igri” koju naziva „uoči rasu ili naciju”. Nju su britanski aristokratski vagabundi (oba pola) na Bliskom istoku igrali mnogo bolje od ostalih takmaca u jagmi za teritorijama, koja je navodno bila inspirisana „proviđenjem” i „evropskim vrednostima”. Oni koji nisu prihvatali „britansko sponzorstvo”, piše Neš, koji nisu dozvoljavali da „budu izabrani”, rizikovali su ne samo da njihova vlast, već „čak i njihova nacija... bude odbijena”. Porodica Saud, najlukavije britanske „sponzoruše”, dobila je najveće parče Arabije. Manje sposobnim, ali ipak lojalnim Hašemitima na britanskoj tacni servirani su Irak i Jordan, teritorije o kojima su malo znali i s mukom razumevali.

Britanci su od ratobornih nomadskih starosedelaca formirali „Arapsku legiju”, nedisciplinovanu armiju koja je postala pretorijanska garda hašemitskih vladara. Državnu politiku i vojsku u Jordanu i danas kontroliše koalicija kralja-došljaka i elite iz domaćih beduinskih plemena. Ekonomijom, uglavnom, gospodare urbani Palestinci, izbeglice, koji su od 1947. u talasima stizali iz okupiranih teritorija na zapadnoj obali reke Jordan. Ove žrtve izraelskog etničkog čišćenja, kome se ne nazire kraj, u pustinju su donele kosmopolitizam mediteranskog Levanta. Mnogi su poticali iz starih trgovačkih porodica, sa iskustvom življenja u obilju i grehu, bez oskudice i odricanja koje nameće pustinja. Oni su danas većina i najprosperitetniji stanovnici zemlje – kontrolišu biznis, ali nemaju pristup vlasti. Administrativna piramida je za Palestince skoro sasvim zatvorena i mnogi žive kao imućni građani drugog reda.

Kralj i „Transjordanci” opterećeni su strahom da će ih „progutati” Palestinci, brojniji doseljenici sa zapadne obale reke Jordan. O Palestincima se u Jordanu često govori opasnim rečnikom kakav su mnogi Evropljani nekada koristili za Jevreje. Tu ima tragova ozlojeđenosti i mržnje koja je u Evropi umela da vodi u histerični antisemitizam.

Jordan je omiljena rezervna domovina imućnih Libanaca, stanovnika male zem­lje sa devetnaest ratobornih sekti. Brojni Egipćani su u Jordanu uglavnom radnička klasa - konobari, vozači, zidari... Otpor beduina prema fizičkom radu - „prljanju ruku”, naročito pred očima drugih, ogroman je. Neki zapadni autori su ih nazvali „parazitskim proleterijatom”. Beduini manuelni rad smatraju jednim od znakova gubitka časti, svoje najvrednije svojine. Oni će pre nastaviti život kao siromašni nomadi nego uzeti čak i neuporedivo bolje plaćeni manuelni posao.

Jasna raspodela časti, preduzetništva i bede učinila je da tipičan jordanski restoran ili supermarket ima prepoznatljivu strukturu: vlasnik i menadžeri su Palestinci, konobari, čistači i prodavci su Egipćani, a čuvar parkinga Beduin. Beduinski ideali, toliko slavljeni u arapskim društvima, danas su prvenstveno uteha gradskoj sirotinji koja sve teže brani dostojanstvo. Sećanje na slavnu pustinjsku prošlost je za stanovnike prašnjavih predgrađa Amana dokaz plemenitih korena, izuzetnosti i superiornosti loze koja potiče od nepobedivih plemena.

Plemena su se cepala kada bi postala prevelika za komad pustinje koji ih je održavao ili su se, izmišljajući pri tom nove istorije i genealogije, pridruživala većim plemenima kada bi došla na ivicu nestanka. Svaka pustinja sa neverovatnom preciznošću definiše veličinu zajednice koja tu može opstati. U surovom okruženju sve se lako gubi - Božja volja je nepredvidiva. Jedino nad čim stanovnik pustinje ima kontrolu, njegovo jedino vlasništvo je njegova čast - ona se nasleđuje, gubi, ali i ponovo osvaja.

Iako bez bedema, pustinja je milenijumima neosvojiva tvrđava u kojoj se moglo opstati samo na jedan, beduinski način. Po svojoj prirodi pustinja je oaza čistoće - sve što u njoj nekako uspeva da traje teško je uprljati ili promeniti. To golišavo, skoro beskrajno prostranstvo, samo ponegde isprekidano moćnim stenama, vododerinama i dubokim kanjonima, istovremeno je izvor i stalne napetosti i harmonije koja smiruje. Zato pustinja tera Beduine, svoju žilavu decu, da žive lavirajući između dugotrajne letargije i kratkog, destruktivnog besa.
Rafael Patai u knjizi „Arapski um” piše da lista vrlina koje Arapi danas najviše vrednuju „ima malo toga zajedničkog sa učenjima Kurana i više odražava preislamske ideale arapskih nomadskih plemena”. Sačuvati obraz i pred prijateljima i pred neprijateljima, glavni je imperativ, cilj za čije ostvarenje ja Arapin spreman da plati neverovatno veliku cenu. Samopoštovanje je u potpunosti određeno odnosom drugih. Arapi su skloni olako da zaključe da su se nekim postupkom ili rečenicom osramotili. Mehanizmi izbegavanja mogućnosti da isprljaju obraz određuju skoro sve aktivnosti. Patai ovu parališuću opsesiju (samo)poštovanjem i sramotom zove „tiranija obraza”.
Ova neverovatno moćna „diktatura” preuzeta je iz etosa nomada. Uz tragične posledice samovlašća modernih diktatora i zapadnog mešanja, ova opsesija čašću pomaže da se razume arapsko nesnalaženje u globalizovanom svetu. Na nju, kako pokazuje regrutni materijal Al kaide igra i Osama bin Laden - ništa lakše neće naterati Arapina na akciju od verovanja da mu je isprljan obraz.

U Jordanu je sećanje na beduinsku tradiciju izuzetno živo i stalno ćete se suočavati sa nekada simpatičnim, a nekada smornim i bizarnim posledicama opsesije čuvanja obraza - uključujući i nespremnost da se prizna greška ili uputi izvinjenje. S druge strane, paranoja da će neko biti osramoćen stvorila je kult ljubaznosti. Čak i obični, svakodnevni izrazi kurtoazije, kada se prevedu sa arapskog, zvuče kao patetična i izveštačena, skoro operetska preterivanja.

Sanija Hamadi, libanska profesorka, arapska društva opisala je kao „društva sramote”. Shvatanje časti i islam ujedinjuju stanovnike mladih država kojima vladaju dinastije sumnjivog legitimiteta. Čast se ističe ili bogatstvom ili slavnim imenom plemena. Zato se Jordan nudi kroz dve naizgled suprotstavljene realnosti: beduinska, skoro asketska jednostavnost i orgija kiča utkanog u moderne građevine i živote bogatijih. Jordan, kao i neki drugi delovi arapskog sveta, često ostavlja utisak mesta koje živi u pogrešnom vremenu. Ova država, čiji je glavni grad za života jedne generacije od sela postao metropola, ponekad liči na nesigurnu, nedovršenu građevinu, zemlju u pubertetu u kojoj mnogo toga ne može da nađe svoje mesto. Britancu DŽonatanu Rabanu, jednom od najboljih biografa Arabije, Aman je ličio na sudar automobila: „Istok koji se zario u zapad, prošlost u sadašnjost, ozbiljno u kič.”

Prvi beduinski šatori i stada koza su na nekoliko kilometara od oboda razvučenog velegrada. Danas beduini imaju mobilne telefone i rasklimatane „tojotine“ džipove, ali zov pustinje je za mnoge jači od svetlosti gradova. Suša je njihov najveći neprijatelj - kiše je sve manje. Poslednjih decenija bilo je suvih godina u kojima je petina beduinske populacije morala da se odrekne tradicionalnog načina života pod ravnim i sa tri strane otvorenim šatorima. Preko 80 odsto, od oko šest miliona, stanovnika Jordana živi u gradovima. Većina Beduina više ne seli crne šatore - samo ih oko 60.000 i dalje istinski živi nomadskim životom.

Kiše su u pustinji retke, nepredvidive i obilne, a „kuće od kose”, kako Beduini zovu svoje niske, crne tende, nekada tkane od kozje dlake - od materijala su koji, kada se nakvasi, više ne propušta vodu. Muški deo šatora, obično ukrašen sedlom, simbolom muškosti, od ženske polovine deli „zid” od tkanine ili ćilim. Leti postoji i poseban, klasični, zatvoreni šator u koji se žene sklanjaju kada u posetu dođu muškarci koji nisu bliski srodnici. U izolovanim plemenima i dalje važi običaj da gost ruku koju je isprljao tokom jela obriše o šatorsko platno - mrlja nagomilane masti mera je gostoprimljivosti domaćina.

Jordan leži u arapskoj gastronomskoj „pustinji” koja se prostire od istočnih granica Maroka do južnih predgrađa Damaska. Restorani nisu deo arapske tradicije. Obrok van kuće je carstvo prepečenog mesa i pirinča, ponekad garniran prekuvanim povrćem. Da nije libanskih i sirijskih restorana u Jordanu biste naišli samo na lance brze hrane i „jagnjetinu na brdu pirinča koji pliva u moru masti”, kako je dosadnu kuhinju Arabije opisao britanski putopisac.

Izuzetak su poslastičarnice koje postoje i u najmanjim naseljima. Nije ih teško prepoznati - to su mesta oko kojih će biti parkirana gomila automobila i kada život sasvim zamre u ostatku gradića. U njima nema mesta za sedenje - debeljuškasti muškarci brzo će utrčati u kola i pakete preslatkog zadovoljstva odneti kući. Desert Jordanci ne ostavljaju za kraj ručka ili večere, već ga jedu kao poseban obrok.
Arapi imaju mnogo sinonima za reč pustinja - jedna od njih znači i lavirint. Raban piše da u shvatanju pustinje kao lavirinta treba tražiti i razloge zašto Arapi, kad se nasele u sela ili gradove, svoje kuće okružuju spletom uskih sokaka i slepih ulica u kojima se tako lako i prijatno izgubiti. Svi Arapi su „potomci” pustinje, ljudi „žigosani peskom”, i jedino pitanje je kada su preci ostavili za sobom prostranstva nevidljive opasnosti. Samo ih lavirint može zaštititi, u hijerarhijski iscepkanom urbanom okruženju, koje obuzdava anarhiju njihovu, posle časti, drugu najveću ljubav.

Beduini ne vole disciplinu i red. Gradove doživljavaju kao pretnju. Pustinja je prava „majka” i svearapskog urbanog haosa i otpora koji stalno ključa unutar arapskih diktatura. Anarhija se razvila kao jedini ventil za ljude formirane u okruženju koje nameće trpljenje, gde ne možete da opstanete kao pojedinac. Donedavno je teško bilo naći Beduina koji za života nije bar jednom nabijao štap u dugačko ždrelo svoje kamile kako ne bi umro od žeđi. Život u kome se suočavate sa tako ubistvenim hirovima prirode proizvodi specifični etos, pun zbunjujućih normi.

Ni venčanje se ne prepušta slučaju. Beduini su otkrili da veza zasnovana samo na hirovitoj i nepredvidljivoj snazi bračne ljubavi nije dovoljno jaka da bi brak izdržao svakodnevne izazove pustinje. Razlog zašto se međusobno venčavaju uglavnom rođaci, deca koja se poznaju od malih nogu, jeste potreba da se obezbedi najveće moguće razumevanje, bliskost i solidarnost supružnika koji će se prečesto suočavati sa ubilačkom oskudicom sve bezvodnije pustinje. Iako u pustinjskim zajednicama praktično nema slučajeva incesta, popularna beduinska izreka kaže da je sestra idealna žena za svakog muškarca. To je mera ljubavi potrebne da se pobede izazovi o kojima ne možemo ni da sanjamo.
Muhamed je bio naš vozač u Vadi Ramu, jednom od najlepših mesta u „kamenoj Arabiji”. Pravi Beduin, zgodan, visok, sa krupnim crnim očima, obučen u dugačku beličastu haljinu koja na vižljastom telu ostavlja dostojanstven, nekako aristokratski utisak. Muhamed je želeo da moja saputnica upozna i pohvali lepotu Ajše, njegove rođake i izabranice koja je pobegla u izdvojeni ženski šator čim se naš razdrndani pick-up približio porodičnom pustinjskom staništu. Njihov brak će biti dobrovoljan. Ali, dok ne bude sklopljen i Muhamed i ja smo stranci - samo braća i otac mogu ući u ženski šator. Naš pogled na Ajšino lice bi ukaljao čast njene porodice.

Muhamed nije želeo posrednike. Pristanak mlade je obezbedio prateći je tokom najtoplijih dana prethodnog leta, kada je morala da otera stado daleko od najdaljih šatora. Dvoje mladih su tada u tajnosti prekršili zakone časti i proverili svoja osećanja. On je tada prvi i jedini put video lice devojke koju je upoznao kao malu, prelepu devojčicu. Ajša je, kako nam je ispričao dok smo pili prejak i presladak čaj koji su služila njena mala braća i sestre (lepota je verovatno najveće bogatstvo ove siromašne porodice), tada skinula zar i pokazala lice. Nije bilo poljupca i nežnosti, samo potvrda uzajamnih osećanja, podgrevanih opisima drugih i sećanjem na dečje igrarije.

Jedini znak progresa na Ajšinom pustinjskom staništu bila su velika, crna plastična burad, garancija da porodica bar više neće ostajati bez vode. Beduinski šatori, nalik nekim nadstrešnicama, skoro su bez izuzetka ili na mestima sa omamljujućim pogledom ili uz najprijatniju hladovinu, ispod moćne stene kakvu je odabrao Ajšin otac. Oskudica ublažava uživanje u slatkom čaju i igri prirode, opojnom spoju moći stena i peska.

Čak i kada se presele u grad, nomadi nastavljaju da uživaju u pustinji - reč „beduin” znači i „nemiran”. Glavni izlazak uveče je sedenje na ćebetu pored puta, uz nargile i čaj, uvek na vrhu brda ili obodu kanjona sa veličanstvenim pogledom. U noćima ogromnog punog meseca cele porodice, grupe prijatelja ili prijateljica do sitnih sati uživaju u razgovoru i pogledu na pustinju koju ne mogu da izbace iz krvi.
Izazovi pustinje donose moralnu jasnoću, a njena škrtost izbor često sužava na samo jednu, neretko brutalnu opciju. Pokoravanje zaslužuju samo pustinja i Alah, njen kapriciozni gospodar. Anarhija koja se ukorenila u takvom svetu predstavlja jedan od ključeva za razumevanje fascinacije Arabijom koja je osvajala mnoge umne avanturiste i putopisce - od T. E. Lorensa do Brusa Četvina. Paradoksalno mesto anarhije usled pejzaža za koje vezujemo tišinu i spokoj predstavlja i jedan od razloga zašto niko do danas nije uspeo da napiše dobru knjigu o neumornim lutalicama, stanovnicima pustinje.

U večnoj oskudici, nedostatku svega sem prostora, nema mnogo mesta ni za istoriju. Jedan od razloga ogromne privlačnosti islama na arapskom poluostrvu je i u tome što je tako odlučno odbacio haotičnu prošlost. Plemena su teško prihvatala vođe i emire - mnogo pre muslimanskog „nema Boga do Alaha” - tu je važilo beduinsko „nema kralja do Boga”. Ujedinili su se samo jednom u istoriji, pod zastavom Poslanika Muhameda u VII veku, i bio je to jedan od najuspešnijih osvajačkih pohoda svih vremena. Islam kao da je skrojen za Beduine. Alah se obraća pojedincu kao delu društva, a ne kao izdvojenoj individui.

Lojalnost i konsenzus su za Beduine ključni principi. Kontrola nad ogromnim prostorom u kome drugi ljudi nisu umeli da prežive dala im je osećaj superiornosti, aroganciju i nepokornost. Britanski putopisac je mnogo pre poplave nafte i petrodolara napisao da su Arapi ljudi „koji sede u septičkoj jami do očiju, ali im obrve dodiruju nebo”. Danas ćete tu vekovima hranjenu aroganciju i ponos osetiti kao podjednako veliku frustraciju, generator besa, neretko samoubilačkog - Osaminih „19 veličanstvenih” su sinovi „pripitomljene” pustinje. Za razumevanje 11. septembra pustinja je važna koliko i islam.

U hiperinflaciji američkih „neprijatelja broj jedan” počasno mesto pripada pokojnom Musabu Zarkaviju, komandantu Al kaidinih snaga u Mesopotamiji. Da nije Zarkavijevog prezimena svet verovatno ne bi znao za njegovu Zarku, drugi najveći grad u Jordanu. Zarka, samo dvadesetak minuta vožnje kolima od Amana, predstavlja suprotnost kosmopolitske prestonice. To je grad zabrađenih žena, nezaposlenih muškaraca i ogromnih poslastičarnica. Jedini povod da dođete u Zarku je želja da vidite odakle dolaze oni koji su tokom proteklih sedam godina učinili da nema svetske istorije bez islama.

Ali, u Jordanu islamisti nisu odgovorni za najsurovija i najrasprastranjenija teška krivična dela. Najčešća su „ubistva zbog časti” - surove likvidacije žena ili devojčica optuženih da su svojim postupkom ukaljale porodičnu čast, koja obavljaju najbliži rođaci. Procenjuje se da na njih danas otpada trećina svih ubistava u ovoj zemlji sa malom stopom kriminala - većina ovih zločina nikada ne bude prijavljena vlastima. Ovde se po pravilu ne radi o preljubi ili vanbračnom seksu kao „grehu” koji povlači najtežu kaznu. Aktivistkinje koje se bave pravima žena procenjuju da su 70 odsto žrtava „ubistva zbog časti” bile device. Nekada je dovoljan „dokaz” najobičniji trač ili fotografija sestre ili ćerke snimljena na javnom mestu nečijim mobilnim telefonom.

Gazi bin Talal, savetnik kralja za plemenska pitanja, piše da uporedo sa prosperitetom „dolazi do promena izazvanih modernizacijom. Erozija tradicionalnog plemenskog životnog stila učvrstila je svu rigidnost i konzervativizam kulture srama, ostavivši je pri tom bez njenog starog kavaljerskog instinkta”. Antropolog Šarif Kanan kaže da u temelju „ubistva iz časti” nije ni čast, ni kontrola seksualnog ponašanja ili požude, već pitanje fertiliteta, shvatanje da su žene porodično vlasništvo, plemenske „fabrike za proizvodnju muškaraca”. Eksperti ukazuju i da muškarcima od malih nogu biva „ispiran mozak” - oni veruju da samo „krv pere (ukaljanu) čast”. „Žena je kao maslina”, ako je napadne crv greha, „ona mora biti odsečena da bi društvo ostalo čisto”, izjavio je plemenski šeik.

Ova ubistva su zabeležena i u zajednicama jordanskih hrišćana. Aktivistkinje naglašavaju paradoks da je činjenica da je Jordan progresivniji od većine zemalja u okruženju doprinela rastu broja ovih ubistava. Što su Jordanke dobijale veća prava i veće mogućnosti zapošljavanja, a time i kontakte sa muškarcima koji im nisu krvni srodnici, to je rasla i mogućnost da će biti optužene za prljanje porodične časti i postati meta brata ili oca, žrtve zločina bez kazne.

Žene se najviše plaše braće. Porodice su velike, braća imaju mnogo prijatelja i devojkama, čak i kada su prijateljice spremne da obezbede neophodni izgovor, nije lako da ugovore susrete sa muškarcem njihovog srca. Jedan brat ubio je sestru samo zato što je u kolima našao iglice zimzelenog drveta koje ne raste u delu grada gde je otišla da se vidi sa drugaricom.

Islam ne odobrava ovakva ubistva, ali jordanski krivični zakon kaže da će muškarac ako „uhvati svoju ženu ili srodnicu u preljubi i ubije je ili povredi... imati dobrobit u smanjenju kazne”. Sudije, koje često veruje da se radi o dužnosti, a ne zločinu, obično se pozivaju i na član istog zakona koji kaže da će kazna biti dodatno smanjena ako je delo izvršeno u nastupu besa. Prosečna kazna za ova ubistva je samo sedam i po meseci zatvora. Povrh svega „obeščašćene” porodice obično „poveravaju” ova ubistva maloletnim muškarcima koji ne mogu biti osuđeni na zatvorsku kaznu. Čak i kada ubice dođu da odsluže kratke kazne, u zatvorima ih smatraju herojima, žrtvama nepravednog zakona. Po izdržavanju kratke kazne ponosna porodica ih na kapijama zatvora dočekuje sa belim konjem, ceremonijalnim mačem i muzikom - tradicionalnim znacima odavanja počasti onome ko se žrtvovao za spas porodične časti.

Četrdeset žena je bežeći od „ubistva zbog časti” jedino utočište našlo u jordanskim zatvorima. Zatvor je za njih jedina stvarno „sigurna kuća”. Neke u njima dobrovoljno žive duže od deset godina. U zemlji ima malo razumevanja za njihovu patnju. Socijalni radnici su najčešće spremni da pomognu samo u slučajevima kada je preljubnik (ili, mnogo češće, „preljubnik”, jer se po pravilu radi o platonskim vezama) spreman da se oženi s nesrećnom ženom i tako „opere obraz” njene porodice.

Jedan od razloga zašto broj ubistava zbog časti značajnije ne raste poslednjih godina je što su mlađe generacije sve konzervativnije. U Amanu je danas neuporedivo više pokrivenih žena nego pre petnaestak godina. Ono što možda najviše zbunjuje zapadnjake je spremnost jordanskih žena da osude one žene koje se opiru pokrivanju. Za njih su sve one koje žele da izađu iz „gvozdenog kaveza moralizma” besramne drolje, a muškarci koji povlađuju suprugama su budale i magarci. Čak i jedna od samo šest poslanica jordanskog parlamenta veruje da ubistva zbog časti predstavljaju pitanje identiteta i kulture koja se ne mogu ignorisati.

Odluka žene da se „pokrije”, zakloni pod nekom formom hixaba, mora biti slobodna. Ali, pritisak okruženja je sve veći. Svaka žena bira sama koliko će se „pokriti”, ali tu nema nazad - kasnije su u životu može samo još više sakriti. Stavljanje marame podrazumeva duge rukave i odricanje od kupaćeg kostima. U luksuznim hotelima u Akabi, koje vikendom „osvoji” amanska elita, danas je teško videti ženu koja u vodu ne ulazi u crnoj ili sivkastoj xilbabi, dugačkoj haljini nalik mantiji. Van plaže je sve popularnija abaja, mantija koja se često šije od providnog crnog tila i nosi preko sasvim zapadnjačke garderobe.

I pored svega, Jordan je i dalje jedna od najliberalnijih arapskih zemalja. Aman ima kosmopolitske klubove, kul kafee i knjižare koji liče na amsterdamske. Raban kaže da mnogi posmatrači, „uljuljkani prepoznatljivom sličnošću nevažnih stvari, ne primećuju ogromnu različitost između svega što je važno”.

Aman ima i svoje „žene u crnom”. Svako popodne aktivistkinje obučene od glave do pete u omiljenu boju ovdašnjih antiratnih aktivistkinja, samo sa malim prorezom za oči, demonstriraju noseći zelene transparente na kojima su stihovi iz Kurana. One se tako bore protive „nemorala” i ženske slobode ispred Mecca Mall-a, najvećeg šoping centra u Amanu. Meta njihovog besa nisu lokalni političari, vikend ratnici ili optuženi za ratne zločine, već „topići”, mini suknje i hiljade skromno obučenih Amanki koje odbijaju da crnim platnom obezobliče i sakriju svoju figuru. One uglavnom dolaze iz bogatijih predgrađa metropole koja se razvukla po sedam strmih brda, iz velikih kamenih kuća okruženih cvećem i malenim čempresima (najlepše mediteransko drvo raste mnogo sporije od bogatstva Jordanaca).
U Amanu je teško prepoznati minarete, u Zarki su vam uvek pred očima. Zarkavijev grad je inkubator militantnih (muških) neprijatelja šoping centara. Njihov puritanski i samoubilački žar su razlog zašto je ulazak u ove molove sličan čekiranju za let. Ogromna (i besplatna) garaža
Mecca Mall-a je skoro uvek sasvim prazna - zbog straha od terorističkog napada kontrola vozila je toliko spora i temeljna da većina mušterija kola ostavlja po okolnim ledinama i trotoarima.

Šoping centri i hipermarketi Amana su najvidljiviji simboli poraza nomadske civilizacije, nestajućeg sveta skromnih ljudi bez gracioznosti i rafiniranosti, društva utemeljenog na odbijanju da se robuje stvarima u kome se sve što je najvažnije ne može ni kupiti ni posedovati. Još pre trijumfa konzumerizma arabijska pustinja, vekovima čvorište profitabilnih karavanskih puteva, učinjena je nebitnom pomoću modernih tehnologija. Kraj moći njenih stanovnika došao je pre pedesetak godina kada je savremeno oružje pustinju, od ogromnog i neosvojivog utočišta, pretvorilo u čistinu bez zaklona. Ona je tek tada, kako je napisao engleski putopisac, konačno pacifikovana.
Pustinja u ovom delu Arabije nije sasvim pusta. Hiljade koza brsti teško vidljivo i raštrkano žbunje. Iako pustinju doživljavamo kao nepregledno ničim ograničeno prostranstvo, svaki kamen, žbun i bunar imaju pleme - vlasnika. Nigde u svetu granice nisu nevidljivije i malo je mesta gde je sankcija za njihov prelazak oštrija. Svaki Beduin zna gde tačno prestaje pesak njegovog plemena.

Najlepši pesak Arabije krije Vadi Ram, dolina ispresecana zlatastim planinama kojima je pustinjski vetar podario mekoću i toplinu koju nemaju drugi stenoviti masivi. Ogromna prostranstva Vadi Rama možete posetiti samo na leđima kamile ili u razdrndanom beduinskom džipu. Ali, Beduin će vas voziti samo po teritoriji njegovog plemena. Stranci su svuda dobrodošli - ali samo ako dođu u pratnji pripadnika plemena koje je „vlasnik” peska ili sami, što je recept za samoubistvo od žeđi. Tri plemena dele ogromno prostranstvo, gigantski lavirint širokih kanjona i uskih klisura - ako odaberete najlepše pejzaže, propustićete najlepši zalazak sunca.

Vadi Ram je bio omiljeno mesto britanskog špijuna T. E. Lorensa - i lokacija gde su snimljeni neki od najboljih kadrova filma „Lorens od Arabije”, najlepšeg muškog filma svih vremena, spomenika mačo kulture i njenog, često nevešto skrivanog, homoseksualnog naličja. Pre filma, harizmatični pukovnik i fotogenični pejzaži Arabije su bili izabrani da u američkoj ratnoj propagandni zamene ružne slike klanice na zapadnom frontu koje nisu mogle da povećaju američki entuzijazam za Prvi svetski rat.

Beduini vole svoj način života, sladak čaj, masline i kamilje mleko. Ali, malo je bilo ljudi koji su došli sa strane i koji su, čak i usred neverovatne lepote Vadi Rama, poželeli da ostanu u tom očaravajućem, ali neverovatno surovom prostoru. Jedan od retkih kojima pesak nije bio u krvi, a koji su mu se predali je bio „Lorens od Arabije” - mada je ovaj Irac, koji je usvojio „arapske običaje kao da je rođen s njima”, egzistenciju Beduina opisao kao „smrt za života”.

Lorens je u ogromnoj pustinji tražio zadovoljenje unutrašnjih demona, poriva koji ga je terao da traga za samoponištavanjem. Ovom mazohisti bi, kako piše njegov biograf Majkl Ašer u knjizi „Lorens - nekrunisani kralj Arabije”, samo zatvor ili položaj roba doneli veću patnju i poniženje od onih koja je doživeo ratujući sa arapskim plemenima tokom Prvog svetskog rata.

Po povratku iz iscrpljujuće Arabije Lorens je trinaest godina plaćao čoveka da ga redovno bičuje. Bol je Lorensu donosio zadovoljstvo. Njegova neutoljiva žudnja za bolom, „izokrenuti egzibicionizam” koji ga je terao u opskurna mesta, doneo nam je neke od najuzbudljivijih stranica istorije XX veka i otkrio skriveni dragulj Arabije. U Vadi Ramu je Lorens, čovek čije je ponašanje jedan prijatelj uporedio sa „ženom koja nosi veo, ali hoda gole zadnjice”, uživao u mestu u kome ne morate da učinite ništa da biste se osetili beznačajnim, gde nije potrebno da imate zbrkani Lorensov um da biste mogli da uživate u samoponištavanju.

Lorens je u memoarima Vadi Ram nazvao kapijom kosmosa, mestom „većim od mašte”, magičnim prostranstvom gde je odlazio da „očisti razum” i vrati se na „pravi put”. Vadi Ram će vam se, ako mu posvetite samo jedan dan, ukazati kao prirodni hram misticizma, jedno od mesta gde možete da čujete „zvuk tišine” i možda poverujete da vam se obratilo čak i vaše kapriciozno božanstvo. „Pejzaž je tu”, pisao je Lorens, „odbio da bude pozadina, već je osvojio nebo i mi, brbljajući ljudi, postali smo samo prašina na njegovim stopalima”.

U Vadi Ramu priroda je radila sama. Najlepše mesto u Jordanu je ipak Petra, plod saradnje ljudskog talenta i kreativne sile prirode, mesto koje je prošlog jula izabrano za jedno od novih „sedam svetskih čuda”. „Ružičasti grad” je uklesan u stenama u stotinak nijansi crvenog, žutog i ružičastog i skriven u ogromnom prirodnom lavirintu. U srcu Petre je „sik”, dva kilometra dug, uski kanjon koji je nekada bio ključni prolaz na karavanskom putu kojim je u smrduckavi antički svet dopreman tamjan iz dalekog Jemena.

Najelegantnija ruševina starog sveta je ostala da traje mnogo duže od građevina Aleksandrije i drugih antičkih gradova koji su poslužili kao inspiracija talentovanim majstorima da naprave prestonicu svog kraljevstva. Nabatejci, narod koji je nestao u burama istorije, pre skoro dva milenijuma, klesali su kopije fasada grčkih i rimskih hramova na stranama strmih stena zaturenim nedaleko od Mrtvog mora.
Teško je zamisliti lepšu i čudniju lokaciju za jedan grad i stotine nekropola koje su ga nadživele. Haotična struktura i razvučenost Petre su plod pustinje - ovaj grad jedinstvene anatomije je u kratkom vremenskom periodu napravio snalažljivi nomadski narod bez ikakvog urbanog iskustva. Petra nije imala zidine - „đavolja topografija”, desetine uskih i dubokih kanjona, predstavljali su neprobojni prirodni bedem.
Vredi požuriti u Petru. Bombaški na­padi novembra 2005. godine, u kojima je u tri luksuzna amanska hotela ubijeno 60 ljudi, Druga palestinska intifada (ustanak) i 11. septembar su broj turista koji dnevno posećuju Petru smanjili dvadesetak puta. Te velike tragedije su omogućile da čak i sada, kada se turisti polako vraćaju u Jordan, možete na nekoliko sati jedno pravo svetsko čudo imati samo za sebe.
Turizam je odavno glavni izvor deviza u Jordanu. Privlačnosti ove destinacije doprineo je papa Jovan Pavle II koji je 2000. godine podsetio svet da Sveta zemlja ne leži samo na zapadnoj obali reke Jordan. Danas ova reka liči na prljavi potok ili otvoreni kanalizacioni kanal. Ali, hodočasnicima koji dolaze na mesto Isusovog krštenja ne smeta pogled na ovu tanku, jedva pokretnu žabokrečinu. Umiruća reka je samo jedna od žrtava prenaseljenosti Svete zemlje koja nikada nije bila suvlja i žednija.

Komad kanapa deli posetioce od ostataka crkve iz I veka. Sasvim suva, peskovita rupa okružena kamenim pločama je sve što je ostalo. Arheolozi veruju da je Jovan krštenje obavljao u malim bazenima koja je vodom punila tada moćna reka koja je vijugala između njih. Smoreni jordanski vojnici i kamere izraelske vojske prate hodočasnike tokom posete prašnjavoj zabiti na samoj granici dve sumnjičave države. Nezavršena pravoslavna crkva, pedesetak metara dalje, i krst na proplanku sa koga se papa 2000. godine obratio vernicima, svedoče da je ovaj bezimeni komad jordanske pustinje definitivno pobedio u arheološko-konfesionalnoj borbi za lociranje tačnog mesta Isusovog krštenja.

Desetak kilometara južnije je Mrtvo more. Gledano sa vrha planine Nebo, odakle je Mojsije ugledao Obećanu zemlju, njegovo plavetnilo deluje živo - to je jedna od najupečatljivijih slika u monotonom, neprijatno bleštavom pejzažu Svete zemlje. Tek kada dođete do sprženih plaža, bez ptica i zelenila, i pokušate da razaznate drugu obalu kroz izmaglicu nastalu isparavanjem pretople i preslane vode, čudno more vas natera da, pre ili kasnije, pomislite na smrt ili pakao.

Na obali nestajućeg mora su četiri skupa hotela-banje (spa resorts). Nalik dobro čuvanim tvrđavama oni su najomiljenija mesta za vikend izlaske bogatih i poročnih Amanaca - ulazak u najjeftiniji je 20 evra po osobi, za noćenje treba izdvojiti najmanje 200. Unutra dominira muzika arapskih legendi - Abdula Vahaba, Um Kalsum i Fairuz. Ovaj rustični zvuk, napravljan da polako budi najsnažnije emocije, odoleva raznim lokalnim inkarnacijama turbofolka. On opija i lagano gasi osećaj za vreme - valjda ga zato islamski fundamentalisti toliko mrze.
Za razumevanje islama, čak i onog jordanskog, koji se nameće kao „umeren”, odnos prema govoru je mnogo važniji od značaja muzike. Profesori islama često zapadnim studentima - početnicima govore da je za muslimane Kuran ono što je za hrišćane Isus. Ali, mnogi Arapi kao da su odnos prema svetoj knjizi preneli na svaki pisani ili štampani tekst. Raban kaže da sa jedne strane postoji „privatni jezik”, bogat i otvoren, često pun tračeva i preterivanja. Nasuprot njemu je „formalni, javni i sveti” jezik štampanog teksta, preterano uzdržan i ograničen. Nigde jaz između onoga što se može reći i onoga što se može napisati ili izgovoriti na nekom od medija nije dublji nego u arapskom svetu.

Arapska poezija je bogata fascinantnim slikama, ali je ispovedna arapska proza skoro nepostojeći žanr. U memoarima arapskih velikana nema zbunjenosti, sumnjičenja i padova, nedostaju pasaži koji bi mogli da pomognu mladim Arapima u vremenima neostvarenih očekivanja i poniženja. Taj kompas, koji bi mnogim nezadovoljnicima možda omogućio da smeste sebe i svoje neuspehe, ostaje u teško dostupnom i fluidnom domenu usmenog, onoga što se može izgovoriti, ali ne i napisati. Da bi reči postale javna svojina u društvu koje insistira na zajedništvu, one su morale biti ili osiromašene ili ušminkane. Zato Al DŽazira, televizija od koje u Jordanu teško možete pobeći, nije Arape šokirala samo otvaranjem decenijama zabranjenih tema, već i jezikom, premeštanjem nemilosrdnog privatnog diskursa u javnu sferu.
U Jordanu se ne sme ružno govoriti o pozapadnjačenoj vladajućoj porodici. Bilo kakva kritika dinastije kažnjiva je u zemlji bez demokratije čiji je vladar drag gost u Beloj kući. Javno bavljenje, na primer, lošim porodičnim odnosima brojnih prinčeva, njihovih majki i maćeha, ili burnim seksualnim životima zavađene polubraće „plave krvi”, kažnjivo je sa jednom do tri godine zatvora. Ono o čemu se sme govoriti je da je kralj Abdula
II potomak proroka Muhameda čija je majka Engleskinja. Ovaj (uglavnom) dobroćudni autokrata je ljubitelj naučne fantastike - pojavio se kao statista u „Ratovima zvezda”.

Kao i mnogi drugi proamerički diktatori, kralj Abdula je iskoristio 11. septembar da još više ograniči slobode i prava. Između ostalog u krivični zakon je uvedena i nova, neverovatno široka definicija terorizma: „korišćenje ili pretnja korišćenjem nasilja”. Američka islamofobična politička srca mlađani kralj je dodatno osvojio govorom u Vašingtonu u kome je pozvao „tihu većinu” muslimana da svoju religiju „uzmu nazad od glasnih, nasilnih i neobrazovanih ekstremista” koji su „islam preoteli tokom prethodnih sto godina”.
Kraljevi islamistički neprijatelji veruju da je hašemitska dinastija otela Jordan od islama i poklonila ga Zapadu. Odlazeći iz zemlje shvatio sam da je na modernom aerodromu teško kupiti neki arapski proizvod. Slika kraljevske porodice, sve sa lepom kraljicom, Palestinkom rođenom u Kuvajtu i debeljuškastim prinčevima, bila je jedino podsećanje da, ipak, nisam negde na Zapadu. Ali, islamska društva nisu aerodromske zgrade. Pozapadnjačenje je samo pokožica na sasvim arapskom tkivu mesta koje sam posetio. DŽonatan Raban, čija je knjiga bila moj verni vodič kroz „kamenitu Arabiju”, piše da je taj tanki sloj „relevantan za funkcionisanje tih mesta koliko i sloj farbe kojim je premazana karoserija za funkcionisanje automobila”.

(NIN) 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner